Hipohondrija se može definisati kao preokupiranost strahom ili mislima da je osoba oboljela od neke teže bolesti, što je posljedica pogrešnog tumačenja tjelesnih simptoma. Preokupiranost bolešću stalno postoji uprkos razuvjeravanju da bolest nije prisutna i odgovarajućim pregledima i ispitivanjima koja isključuju postojanje te bolesti

Hipohondrija se može definisati kao preokupiranost strahom ili mislima da je osoba oboljela od neke teže bolesti, što je posljedica pogrešnog tumačenja tjelesnih simptoma.

Preokupiranost bolešću stalno postoji uprkos razuvjeravanju da bolest nije prisutna i odgovarajućim pregledima i ispitivanjima koja isključuju postojanje te bolesti.

Riječ hipohondrija potiče od grčke reči hipohondrijum i označava područje abdomena (stomaka) koje se nalazi u oblasti jetre, ispod desnog rebarnog luka. Većina hipohondara, odnosno ljudi koji su se žalili na bolest koje nema, a uz koju je išao strah od bolesti i smrti, su pokazivali da upravo iz tog područja idu bolovi i šire se.

Uzrok nastanka

Pravi uzroci hipohondrije nisu do sada ustanovljeni. Ima više teorija koje pokušavaju razjasniti uzroke nastanka hipohondrije. Jedna od njih govori da su to osobe koje ne mogu riješiti svoje životne probleme ili su to osobe koje su doživjele veće stresne životne događaje, pa tako odlaze u "bolesna stanja", jer time se na neki način oslobađaju svojih obaveza i dobijaju podršku okoline. Druga teorija govori da su to osobe koje imaju poteškoće u komunikaciji pa tako pokušavaju to riješiti kroz "bolest".

Redovno se radi o narcistički struktuisanim ličnostima, koje pokazuju brigu i veliki strah za sebe, nesvjesno tražeći zadovoljenje svojih potreba.  Iza hipohondrične svjesne zabrinutosti za fizičko zdravlje može se zapravo skrivati nesvjesna autodestrukcija i osjećanje krivice.

Česti su hipohondrijski projekti u neurozama, i to najviše u histeričnoj neurozi, tzv. konverzivnoj neurozi koja konvertira psihičke simtpome u tjelesne tako da ponekad dolazi do preklapanja simptoma hipohondrije i simptoma konverzivne neuroze. Oni se javljaju i kod depresije. Hipohondrija se često javlja na početku shizofrenije kao i kod paranoje i prisilne neuroze.

U blažim, prolaznim, oblicima hipohondrije, preokupiranost bolešću se često pojavljuje kao reakcija na smrt ili tešku bolest bliske osobe i prolazi spontano kad se osoba prilagodi na posljedice traumatskog događaja ili razuvjeravanjem od strane ljekara. Ozbiljna bolest ili smrt u okruženju osobe mehanizmom identifikacije dovodi do straha ili sumnje da je i ona oboljela od iste bolesti, što može da bude izraz osjećanja krivice ili dio procesa tugovanja.

Klinička slika

Simptomi hipohondrije su u prvome redu zaokupljenost strahom od bolesti uprkos medicinskom mišljenju da je osoba zdrava, zatim pogrešno tumačenje simptoma, neopravdano nezadovoljstvo tretmanom od strane ljekara. Obično hipohondrične osobe dolaze s "brdom" nalaza i najčešće s mješavinom ponosa i panike govore o broju ljekara koje su posjetili u međuvremenu, sposobni su da navedu nevjerovatne detalje što je svaki od ljekara koje su obišli rekao.

Međutim, pravi problem nastane u trenutku kada iscrpne dijagnostičke metode ne upute na bilo kakav tjelesni poremećaj, što automatski ukazuje na njihovu nerealnu interpretaciju. Sekundarna hipohondrija sreće se u sklopu nekih stanja straha ili afektivnog poremećaja. Najčešće je riječ o paničnom poremećaju i depresiji.

Sekundarna hipohondrija je češća, ima blaži oblik, traje kraće i tretiranjem osnovnog poremećaja iščezavaju i manifestacije hipohondrije. Snažan strah da je osoba već oboljela od neke bolesti sreće se kod osoba sa primarnom hipohondrijom. Sumnja osobe da je oboljela ukazuje na prisustvo neizvjesnosti kao i potrage za dokazima jer je nesigurna, dok pogrešna ubjeđenost da je oboljela, pri čemu joj dokazi nisu potrebni ukazuje na hipohondričnu sumanutost.

Osobe s hipohondrijom imaju snižen prag za opažanje normalnih tjelesnih doživljaja, lakše osjete bol i pridaju selektivnu pažnju svemu što se slaže s njihovom predstavom bolesti i zdravlja, a zanemaruju informacije koje ukazuju da nema razloga za strah ili sumnju da postoji bolest. Strah je potenciran pogrešnim tumačenjem tjelesnih simptoma. Što su tjelesne senzacije manje određene dovode do veće brige kod ovih osoba, jer ostavljaju mogućnost za razna tumačenja.

Dijagnoza

Kod ovakvih bolesnika ljekari pokušavaju prije svega da isključe svaku mogućnost organskog poremećaja i kada to nije dovoljno za umirenje pacijenta onda ga treba psihoterapijski liječiti.

Liječenje

Liječenje je dugotrajno, a svodi se na kombinovanje antidepresiva, anksiolitika i psihoterapije. Tretman je isti kao kod fobija, jer prema psihodinamskoj teoriji hipohondrija je osećaj krivice i bezvrijednosti odnosno izraz niskog samopoštovanja.