Većina stručnjaka slaže se da je glavni uzrok disleksije zamjena funkcija lijeve i desne moždane polovine. Za jezičke funkcije mozga, dakle, i za čitanje i pisanje, zadužena je lijeva moždana polovina koja se još naziva analitička. Kod disleksičara zbog kašnjenja razvoja lijeve polovine, jezičke funkcije preuzima desna

Riječ disleksija nastala je iz grčke riječi "dys" (što znači slab, loš, neprimjeren) i riječi "lexsis" (jezik, riječi). Disleksija je, prema definiciji Orton Dyslexia Society, jedna od nekoliko teškoća u učenju.

To je jezično utemeljen poremećaj konstitucijskog porijekla koji obilježavaju teškoće u kodiranju pojedinih riječi, a koje obično odražavaju nedostatne sposobnosti fonološke obrade.

Disleksija se karakteriše različitim teškoćama u različitim oblicima jezika, često uključujući uz probleme čitanja i ozbiljne probleme u sticanju vještine pisanja.

Uzrok nastanka

Većina stručnjaka slaže se da je glavni uzrok disleksije zamjena funkcija lijeve i desne moždane polovine. Za jezičke funkcije mozga, dakle, i za čitanje i pisanje, zadužena je lijeva moždana polovina koja se još naziva analitička. Kod disleksičara zbog kašnjenja razvoja lijeve polovine, jezičke funkcije preuzima desna.

Kako desna polovina primarno vrši funkcije sinteze vizuelnog i auditivnog tipa, pojavljuju se teškoće pri analizi riječi, a to objašnjava zbog čega disleksičari misle na neverbalan ili vizuealan način.
 
I geni su važni, ali ne i presudni za nastajanje disleksije. Naime, dijete može da posjeduje gen za razvoj disleksije, ali to ne mora da znači da će imati taj poremećaj. Na razvoj disleksije utiču i govorno područje i načini podučavanja čitanja i pisanja. Razlikuje se analitičko-sintetički metod podučavanja i globalni, koji je pogodniji za disleksičnu djecu. U našem jeziku važi načelo da kako čujemo, tako i pišemo - zbog toga je važno analizirati glasove, što češće dovodi do pojave disleksije.

Klinička slika

Disleksija se javlja u najranijem djetinjstvu i obično se otkriva u ranom školskom dobu, kada dijete počinje da savladava vještine čitanja i pisanja. Disleksična djeca su prosječne ili natprosječne inteligencije, izrazito kreativna, s razvijenim posebnim, vizuelnim, stilom mišljenja. Odstupanja u ranom razvoju djeteta mogu najaviti pojavu poteškoća u učenju čitanja. Djeca s disleksijom pri čitanju mijenjaju redosljed slova ili slogova u riječi, zamenjuju ili izostavljaju neka slova, mijenjaju, dodaju ili izostavljaju pojedine riječi. Disleksična djeca opisuju da im se pri čitanju riječi okreću u različitim smjerovima, da slova „igraju”, da ne mogu da uhvate red, ili da se rečenice stapaju.

Rukopis im je često neuredan i nerazumljiv, takođe dolazi do izostavljanja i zamjene pojedinih slova i slogova i teškoća pri izražavanju misli u pisanom obliku. Disleksično dijete je često dezorijentisano u vremenu i prostoru i ne može tačno da odredi vremenski slijed događanja. Zavisno od oblika i nivoa disleksije, dijete može da ima sve ili samo neki od navedenih simptoma.

Dio njih može se javiti i kod određenog broja djece koja nemaju disleksiju, što često zbunjuje roditelje i nastavnike. Međutim, simptomi kod djece s disleksijom su brojniji, jače izraženi i dugo traju. Zato je važno razlikovati djecu koja imaju prolazne teškoće u čitanju i pisanju, djecu koja imaju trajne teškoće (disleksija) i djecu koja imaju teškoće u okviru opšte smanjenih sposobnosti. Svakoj od navedenih grupa treba pristupiti na prilagođen način.

Dijagnoza

Posumnjate li da neko dijete ima disleksiju, potražite stručno mišljenje logopeda ili defektologa. Danas postoje vrlo jednostavni testovi pomoću kojih se može sa sigurnošću utvrditi disleksija.

Liječenje

Ne postoje univerzalni programi pomoći, nego je program i pristup za svako dijete individualan. Specifični programi se temelje na rezultatima logopedskih procjena, sistemski su, postupni i razvojno primjereni. Jezičko - govorni tretman je temeljan i u njega se ugrađuju vježbe za podsticanje nerazvijenih vještina i sposobnosti (vidnih, slušnih, grafomotoričkih, pažnje, pamćenja...).

Dijete sa disleksijom ili ono kod koga postoje naznake da bi moglo postati disleksično, najteže uči auditivnim putem. Znamo da se kod nas školsko učenje (još uvijek) zasniva upravo na auditivnim metodama. Zato je važno osigurati učenje putem svih čula i pronaći način koji najbolje odgovara svakom djetetu.

Kako je auditivni put učenja najslabiji, treba ga ojačati odgovarajućim vježbama kojima će jačanje auditivnih sposobnosti biti prezentovano i kroz druge kanale (slikama, bojama, različitim materijalima). Važno je takvom djetetu dati jasne naloge (ne složene nego dio po dio) i više nego drugoj djeci približiti pojmove vremena i prostora. Izuzetno je važno imati vjeru u dobar ishod, pokazati strpljivost u radu, hvaliti dijete za svaki uspjeh i podizati mu samopouzdanje.